Preteča tvrtke je obiteljska vinarija koju je zasnovao enolog dr. sc. Leo Gracin zajedno sa ocem Antom još 2000. godine, da bi mu se 2006. pridružili partneri Ivan Ratković i Lado Skorin, s kojima osniva novu vinariju pod imenom Suha Punta. 2006. g. izazi i prvi Babić koji kvalitetom odmah zasjeda na sam vrh. Osim što je postao uvjerljivo najbolji Babić na tržištu, svrstao se i među najbolja hrvatska crna vina.

Osoba zaslužna za istinsku i dugoročnu afirmaciju ove vrsne autohtone hrvatske sorte je svakako Leo Gracin. Babić je izvrsna sorta koja je u dobrim rukama očito sposobna doseći većini nedostižan nivo kvalitete rezervirane za sorte poput Syraha iz doline Rhone ili Merlota iz St.Emiliona. Vinarija Gracin je pokazala da je Babić sorta koja u škrtom primoštenskom kršu može roditi vino ravnopravno vinima najprestižnijih svjetskih sorata.

Babić je sorta koja čini 99 posto sortimenta Primoštenskog vinogorja i tu se održala od početaka vinogradarstva na ovim prostorima. Vinogorje je smješteno u sjevernoj Dalmaciji 25 kilometara istočno od Šibenika i 60 kilometara zapadno od Splita. Terroir ovog vinogorja najbolje oslikavaju kamen, sunce, more, vjetar i naziv Suha punta, kako se naziva ovo područje zbog jako malo oborina tijekom vegetacije. Sveukupne površine vinograda u ovom vinogorju iznose oko 50 ha. Slika najpoznatijeg položaja Bucavca je bila u zgradi Ujedinjenih naroda kao oda ljudskom radu. Karakteristični vinogradi koje je najbolje opisati kao „kamena čipka" između koje raste loza su zaštitni znak ovog vinogorja.

Gustoća nasada iznose između 3 i 6 tisuća trsova po hektaru, ovisno o sastavu tla ili bolje rečeno postotku kamena u njemu. Uzgojni oblik je "en gobelet" bez armature s dva do tri reznika s po dva pupa. Ovaj uzgojni oblik daje 4-7 grozdova s tim da se dio uroda redovito izgubi uslijed jakih vjetrova (jugo i bura) tijekom lipnja. Vinarija Gracin uzgaja Babić na dva primoštenska položaja. Jedan je spomenuti Bucavac, sa dva vinograda od ukupno 1,3 ha, a drugi je Šljinovac sa 3 ha vinograda. Glavninu grožđa otkupljuje od primoštenskih vinogradara i to uglavnom iz vinograda koji su stari i do 50 godina.

Babić je sorta čiji spomen izaziva poštovanje ljubitelja vina. Prvo što se na spomen Babića većini ukaže je slika kamene primoštenske „čipke" (položaj Bucavac), toliko puta viđena na raznim reklamama i turističkim propagandnim spotovima. Ta slika ustvari krasno dočarava kakve uvjete treba Babić da bi se od njega proizvelo vrhunsko vino. Plodno tlo poput Ravnih Kotara, kaštelanskih polja ili polja iz dalmatinske Zagore nije osobito uspješno kod uzgoja ove sorte. Slično kao i Plavac mali, Babić treba što škrtije tlo, izloženost suncu i male prinose, a ima i jednu karakteristiku koja ga potencijalno čini uspješnijim od slavnog rođaka. Babić usprkos ljetnim vrelinama i užarenom kamenu ispod njega uspješno čuva idealni omjer kiselina koja mu u konačnici daju harmoničniji ton i nešto življi karakter.

Prosječni Babić nije osobito atraktivan na prvi dojam zbog srednje i slabo izraženih aroma u kojima, kada su primarne, prevladavaju herbalne note i kupine. Međutim, kada je grožđe dobro dozrelo, voćnim aromama naglo raste udio, a kada se još dozrijevanje vina vrši u hrastovim bačvama, arome postaju kompleksne i vrlo ugodne. Babić se ne bi smio proizvoditi kao lagano vino. Njegove se povišene kiseline fantastično uklapaju s visokim alkoholom i zrelim taninima, pa tijelo tada postaje puno i vrlo snažno, ali istovremeno pitko i slasno. Manji bi alkohol prouzročio tanje tijeo, kiseline bi iskočile, vino bi bilo, doduše, osvježavajućeg karaktera, ali neuravnoteženo i prazno. Obzirom na to da mu primarne arome nisu cvjetne, kod dozrijevanja u drvu po pitanju aroma nema što izgubiti, puno dobiva kroz pozitivan utjecaj paljenog drva na eventualno preizražene tanine. Punoća se dodatno naglašava uz malolaktičnu fermentaciju koja ublažava kiseline i konačno zaokružuje ekstremne vrijednosti koje takvo vino prirodno posjeduje.