 |
S velikim strahopoštovanjem sam pristupio ovom "bardu" novozelandskog vinarstva koji će u budućnosti vjerujem "skinuti" sauvignona sa trona kao prve asocijacije kad se spomene vinska scena Novog Zelanda. Već pri samom dekantiranju postaje jasno zašto se proizvođač odlučio za jednostavan naziv "Le Sol" ( franc. tlo ). Naime nema one agresivne voćnosti novog svijeta koja često puta maskira manjkavo tijelo i ostavlja vas ravnodušnim, već u prvom planu dominira iznenađujuća mineralnost nošena valovima savršeno zrelog crvenog i crnog bobičastog voća. Tek u ustima pokazuje svu svoju raskoš i atribute. Ne znam što me je više oduševilo; njegova odmjerena snaga i postojanost na nepcu ili neočekivana svježina koja je odličan kontrabalans njegovoj koncentraciji. No ono što me je do kraja razoružalo je svilenkasta tekstura zbog koje posjeduje "zaraznu" pitkoću kakvog vrsnog burgundca. Nakon pola sata provedenih u čaši prvotnu razigranu voćnost zamijenile su note tamne čokolade, crnog papra, finog duhana a usudio bih se čak i reći i " friško položenog asfalta". Ako Europa ima Mouton Rothschild, SAD Opus One a Australija Grange onda je i Novi Zeland dobio svoju perjanicu. Jedino je problem što je ovo bila jedina boca te mi ne preostaje ništa drugo nego "oboriti" još koju za arhivu.
Ocjena:  [5 od 5 zvjezdica!] |
|
|
